Milja Vuković: Živimo u vremenu koje pokušava da nas svede na potrošače, proizvođače i, povremeno, glasače

Milja Vuković je istoričarka umetnosti, ekološka aktivistkinja i osnivačica inicijative Za manje smeća i više sreće. U intervjuu za Green Art Inkubator govori o ulozi umetnosti u ekološkoj borbi, teoriji odrasta, individualnoj odgovornosti, ohrabrenju i motivaciji.

U jednom intervjuu si naglasila da umetnost ima važnu ulogu u osvešćivanju ljudi kada je reč o ekološkoj borbi. Možemo li kroz umetnost suštinskije sagledati ekološke probleme? U čemu prevashodno vidiš domete umetnosti sa jedne, i kulturnog sektora sa druge strane? 

Angelus Silesius, pesnik i mistik, kaže: Duša ima dva oka, jedno gleda vreme, drugo je okrenuto prema večnosti. Mislim da mi kao bića imamo celu skalu mogućnosti i kapaciteta: neki su fantastično praktični i uzemljeni, a neki su tajanstveni i suptilni. I jedni i drugi su važni. Čini mi se da dobri umetnički sadržaji mogu da nam pomognu da se povežemo i sa našim unutarnjim svetom, a i sa širom i dubljom slikom. Pomažu nam da se otvorimo ka neočekivanosti intuicije, ka razigranosti kreativnosti, ka punom ukusu istine postojanja... Sadašnji trenutak – ekološka, društvena i duhovna kriza koju čovečanstvo živi traži da se njom bavimo celinom svojih ljudskih kapaciteta. Mislim da su podaci korisni i potrebni, ali da tačna pesma ili dobar dokumentarni film ili fotografije mnogo potpunije prenose iskustvo jedne poplave ili deforestizacije ili opasnosti zakiseljavanja okeana. To nisu samo reči i brojke. Umetnost ima kapacitet da kaže i pomogne nam da naslutimo još mnogo više. 

U Srbiji smo, u prethodnih nekoliko godina, imali mnogo projekata koji su se kroz institucije, ali i van njih, bavili odnosom umetnosti i ekologije. Veruješ li da umetnici i kulturni radnici imaju snagu da u svojim oblastima donose određene promene, a sa druge strane - koja bi mogla biti uloga kulturnih institucija u tom kontekstu?  

Živimo u vremenu koje pokušava da nas svede na potrošače, proizvođače i, povremeno, glasače. To je velika laž. Mi smo mnogo više. Društvo je mnogo više. Život je mnogo više. Više i moćnije. 

Verujem da je svima teško da nađu snage i inspiracije da uglave u svoje živote još i ekološku borbu... Kao da smo svi rastrzani na sto strana, kao da se smatra nekom vrstom potvrde uspešnosti ako nemamo vremena i ako smo jako zauzeti. Na tom mestu osećam da je neka klopka, prevara... Nemamo vremena za vreme u prirodi, za ćutanje, za razgovor sa prijateljima, za volontiranje i pomoć zajednici, niti za učestvovanje u umetničkim sadržajima... 

Mislim da nije u redu svaljivati to očekivanje transformacije društva samo na umetnike ili kulturne stvaraoce. Svi mi imamo svoju odgovornost – ekološki aktivisti, inžinjeri, ekonomisti, političari, umetnici, poljoprivrednici, radnici, profesori... svi građani zaista. Svi treba da ,kopamo’ za tačnim razumevanjem krize koju živimo i budemo kreativni na mestu na kojem delujemo. Promena može i treba da niče kao uporna i otporna trava – svuda: iz svake društvene pukotine. 

Moj utisak nije da postoji mnogo ili čak dovoljno umetničkih sadržaja na temu krize koju živimo... Ni u Srbiji ni globalno. Možda je to samo do mene, možda sam ja tip osobe kojoj nedostaje još sadržaja tog tipa – u svim, u raznim umetničkim oblicima.

Mi živimo nešto što mnogi biolozi već sada zovu Šestim velikim istrebljenjem. Prekoračili smo nekoliko planetarnih limita. Od 1972. godine živimo van granica onoga što na godišnjem nivou planeta može da obnovi. Promenu neće doneti oni koji je malo osećaju, taj famozni jedan-procenat (one percent) najbogatijih, najrazvijenijih... prosto zato što će oni najduže imati osećaj da ih kriza neće pogoditi. Srbija je na primer procenjena da je najranjivija zemlja  Evrope kada je klimatska kriza u pitanju, a istovremeno smo među zemljama sa najsporijim odgovorom na klimatsku krizu. Mislim da je sve ovo što sam nabrojala ne samo teško i izazovno, već da je i pravi i tačan i inspirativan poziv i za sve institucije kulture i umetnike da se i na praktičan način (prilagođavanjem svoje energetske potrošnje i efikasnosti, podrškom ekološkim praksama, redukcijom upotrebe raznih resursa...) i kroz stvaralaštvo – ovim temama bave.

U okviru serijala EkoKultura sa Dunjom Jovanović si razgovarala o odrastu. Čini se da taj termin i dalje nije zaživeo u širem smislu, te da se o teoriji odrasta ne priča dovoljno, kako bi oni zainteresovani mogli da se bolje sa njom upoznaju. Kako teorija odrasta može biti stavljena u kontekst sektora kulture i umetnosti? Jesu li ti možda poznate određene prakse iz sveta? 

Odrast (degrowth) je jedan od inspirativnijih alternativnih društvenih i ekonomskih pristupa. Njegova ideja je da je neophodno da razvežemo, odvojimo ideju uspešnog društva od ideologije konstantnog ekonomskog rasta. Zanimljivi su i primeri četvorodnevne radne nedelje, kao i odrasnički krofna-model za gradove i države. Dobri su primeri socijalnih preduzeća, zatim zadrugarstva, kao i regenerativna poljoprivreda, pokret za klimatsku pravdu, etičko bankarstvo, rewilding, tranzicijske zajednice, veganski pokret, spora moda, solar punk... 

Trenutno, nama se čini da je konstantan ekonomski rast glavni izraz uspeha društva... a u stvari on doprinosi (kratkoročnoj) dobiti melenog dela društva, a po cenu destrukcije i osiromašenja ostatka društva i prirode. Posledice su dugoročne i razorne i već sada ih vidimo. 

Važno je da znamo da promena uvek izgleda nemoguća dok se ne desi. Ekonomski sistem u kojem živimo nije jedini moguć. Ljudska zajednica je živela (i živi) na razne načine, kroz vreme. Ovaj sistem u kojem trenutno živimo je svakakav i možemo o njemu diskutovati, ali njegova destruktivnost, izuzetno visoka cena koju on nosi je nesumnjiva. Kako da se okrenemo od neodrživih modela zasnovanih na sasvim neodgovornoj upotrebi, arčenju tačnije, fosilnih goriva i svakolike prirode. Kako da kao društvo napravimo zaokret? Mi trošimo u ovom trenutku dve planete godišnje (pogledati podatke za Earth overshoot day – Dan planetarnog prekoračenja) – mi jedemo budućnost naše dece i svih drugih bića. 

Kada je taj zaokret koji spominjem u pitanju mislim da je važno da se zapitamo šta to što je prava, suštinska vrednost ljudskog života? Šta je ono što nas ispunjava osećajem smisla i što nas otvara ka punoći postojanja? Potrebno je da postavimo to pitanje i da osluškujemo odgovor koji iz nas navire.... a onda da nastojimo da uskladimo naš život, naše delovanje sa tim odgovorom koji smo osetili.

Snaga tvog ekološkog aktivizma je prepoznata i vrednovana. Odakle crpiš ohrabrenje za dugogodišnju i istrajnu borbu?

Osećam da korenjem i korenčićima i granama i grančicama dotičem ne jedan, već puno raznolikih izvora ohrabrenja i snage i inspiracije: nekad je to lepota i strašna snaga prirode, nekad je to nešto jednostavno kao lagano i mirno disanje, nekad je to smeh sa prijateljima ili mogućnost da primim ili pružim pomoć, a nekad je to osećaj da sam deo velike i tajanstvene celine čiji su deo i mora i kitovi i mikroorganizmi i treperenje zvezda... Nekad je samo teško i ne mogu da se povežem ni sa jednim od ovih izvora i tada primam taj i takav težak trenutak i znam da je i to regularan deo života. 

Duboko znam da je život i strašan i dragocen i ne uzimam ga zdravo za gotovo, već osećam poštovanjem i zahvalnost.